Популарни постови

недеља, 9. новембар 2008.

Jedan dan sa Emom Sintayu u Beogradu

eknjiga, putopis, zivotna prica, afrika, usvajanje
Koliko samo ljubavi
Koliko samo smeha
Koliko ispruženih ruku
Koje kažu
Pa mi tebe u potpunosti
Baš sada, ovde, za naše zauvek, koliko god kratko ono trajalo, obožavamo
Iskreno,
samo tako,
čisto,
po Srpski
Sa osmehom koji sve zna i sve prihvata

Beograd, glavni grad Srbije, zemlje ratnika, koja već decenijama bije neke svoje ne-racionalne bitke, Emu Sintayu, moje dete iz Etiopije, prihvata kao
Šaragansko čudo.


Da li mogu da je fotografišem? - pita devojka koja sedi u Grinetu za stolom pored našega i onda sa Emom Sintayu provodi sledecih pola sata kikoćući se, krejirajući mini foto seansu.

Evo ti kolač mila moja, kaže prodavačica iza pulta kod Ace Pekara – ona sme jagode, zar ne? – pita mene, izlazeći nam u susret i hvatajući je u zagrljaj.
Da li mogu da joj dotaknem kosu kaže dečko na autobuskoj stanici kod Doma Omladine. A devojka pored njega mi prilazi i kaže kako i ona ima četvorogodisnje dete i kako nije udata i kako je uvek želela jedno crno dete…

Mila, pa kako si mi slatka – evo ti ovaj prsten – kaze prodavac u prodavnici indiskih suvenira, a mami – evo jedan besplatan privezak…


Danas neću uzeti lek, reče deka koji se gegao Tašmajdanom, mome dragom detetu - ne treba mi - video sam tebe.

Dvanaestogodišnjakinja joj stavlja crveni balon u ruke na Trgu Republike, i sa razdaljine od desetak metara seda da bi je posmatrala kako se zapljuskuje uz vriskove sreće sa vodom fontane držeći balon u rukama.

Devojka od svojih 20 ulazi u prodavnicu zdrave hrane jer nas je unutra primetila, da sa ogromnim od čuda raširenim očima mene upita odakle je Ema Sintayu. Kada sam joj rekla da je iz Etiopije, umalo nije zaplakala – pa i ja sam iz Etiopije, rekla je uzbudjeno, i tata je ostavio mene i mamu u Beogradu i vratio se u Etiopiju. Ne, ne pricam Amarik, kaze meni, jer oca nikada nisam upoznala…


Koliko samo ljudskih priča u današnjem danu, upakovanih meni na poklon, i to samo zato što koračam sa njom…

A ja sam tako snažno želela, nastavlja ova lepotica, čiji je ten taman, ali ne crn, da upoznam nekoga iz Etiopije, a vaša ćerka je tako divna. I onda ju je dotakla, tako nekako kao kroz veo jave i sna, a Ema je nije ni primetila – igrala se sa svojom tašnom i novo dobijenim slončetom. A prodavačica koja je čula da sam je usvojila mi je dala najlepši osmeh na svetu i ustala sa pulta da bi mi otvorila vrata i rekla – da li vi živite ovde negde u blizini - nadam se da ću vas uskoro ponovo susresti…

Onda smo ušli u prodavnicu knjiga i prodavac je Emu Sintayu smestio na sofu dok sam ja razgledala knjige i po propisu joj je dao stripove da ih prelistava kako se ona ne bi dosadjivala, ali mu nije dugo trebalo da svoju masku prodavca baci u djubre nekih drugih prilika i da otkrije lice dečaka koji bi se tako rado igrao - seo je pored nje zaboravljajući na posao i krenuo da se kao mačka mazi sa rečima – jao kako si ti pitoma - kao jagnje se umiljavaš…

Scene opuštanja, davanja, maženja, začikavanja, ljubavi, igrarija, zanosa, inspiracije, se danas gomilaju, jedna za drugom...

Ova četvorogodinja devojčica iz Afrike – za Beograd, koji je u ovih zadnjih 15 godina izgubio šest ratova i koji je prošao kroz napuštanje, rušenje, paljenje i teško siromaštvo, u mojoj malenoj Emi Sintayu vidi celu Afriku i on se tako nekako podsvesno i potpuno spaja sa bolom ove napaćene zemlje jer ga prepoznaje i prihvatajući Emu, prihvata i sebe, i nastavlja da se buni protiv svetskog poretka koji dozvoljava da Afrika onakva kakva jeste, danas, postoji.


Taj još uvek anarhistički i buntovnički Beograd, u kome tako veliki broj ljudi gleda kultne filmove, u kome deca još uvek odrastaju na kultnim stripovima, u kome su knjižare i pozorišta još uvek ‘in’ zabava puno, puno ljudi – taj Beograd - Emu vidi kao svoju i sa Emom juri golubove i kikoće se, i grli je, onako potpuno i iskreno, bez zadrške, spajajući time dva sveta – svet nas ‘belih’ i njih – uvek iznova zlostavljanih - ‘crnih’ sa kojima samo možemo da saosećamo.

Beogradjani vole Emu Sintayu i na svakom koraku joj žele ugoditi, a meni, njenoj mami, ostaje pitanje – da li sam ja Beograd zaista ikada i poznavala i da li mi moja mala devojčica svojom nevinošću i čistotom daje jednu potpuno novu mogućnost da ga kroz nju vidim sasvim drugim očima…

1 коментар:

Анониман је рекао...
Администратор блога је уклонио коментар.