Na putu za Beograd, posle 3 sata
vožnje autobusom, 2 sata vožnje avionom, i 4 sata čekanja po raznoraznim
aerodromima Evrope, tamo negde iza Sombora, iza granice, stajemo na dugo isčekivanu
pauzu, stajemo na pumpu, na koju smo možda jednom davno, na tako nekom sličnom
putešestviju do kuće, vec svraćali.
Kupujemo svoj prvi burek u
Srbiji i naravno jogurt i gledamo ga sa divljenjem gastarbajtera koji ovakav
burek sanjaju, rekreiraju, i uvek iznova gustiraju po raznoraznim Turskim i
Balkanskim prodavnicama u Evropi.
Sedamo za sto, napolje, iza kuće,
iako je na suncu, bez sene, deluje privlačnije nego ona mesta unutar restorana. Sedamo napolje. Srbija se i po tom sedanju napolje razlikuje
od ostalih mesta i mestašaca, gradova i gradića – kod nas je sedenje ‘napolje’
kultna pojava. Mi nadjemo ‘napolje’ čak
i na -7 na skijaškoj stazi, dok pijemo čaj, posle par spuštanja liticom. A kako ne sada, početkom leta kada to
‘napolje’ miriše i potseća na beskrajna polja suncokreta i kukuruza pored kojih
smo upravo prolazili.
Iza nas, na podu, sedi čovek, u odeci koja je izmedju otrcane i možda kamperske, sa cipelama koje su iznošene ali nekako baš potpuno tu, na svome mestu, prikladne, polu-elegantne. Dolazi mi misao da bih mogla da ga ponudim hranom, ali misao nestaje kada vidim kako hoda, a hod mu nije hod prosjaka. Eto, pomislih, možda bih ga čak i uvredila da sam mu ponudila jelo, on je možda baš samo putnik namernik, ili neko ko ovde radi, pomaže na pumpi...
On se vraća posle nekoliko
minuta snebivajući se, i prilazi našem stolu, dubok udah i pitanje imate li koji
dinar da mi date za hranu? Ja mu pružam nedotaknutu
paštetu sa sirom, na salveti, koja je nekako od samoga početka i bila njemu
namenjena. On seda za sto do nas da
pojede svoje pecivo, a ja šaljem dete po čistu času, kako bi mu usula nesto našega
jogurta. Pecivo je uvek bolje sa
jogurtom. On me gleda i priča sa svojim
dubokim zelenim očima o tome kako ima 5 malenih unučadi kod kuće i kako je
najmladje godinu dana staro.
Godinu dana, kazem ja, pa to je
baš lepo!
Imam 49 godina, kaže mi, a ja
pomislim da je to samo 4 godine više od mene, a njegove sede kose i povit struk
govore o mnogo bližoj smrti...
Dolazi vlasnik restorana i pita
ga: da li je ok i da li je gladan, a on odgovara: evo gospodja mi je kupila
pecivo, a jesam eto gospodine malo sam gladan.
Vlasnik odlazi u kuhinju da donese nešto za jelo a ja sa mojim
zeleno-okim prerano ostarelim starcem pričam o kukuruzima i kako još nije vreme
berbe, jer inače bi bilo i posla i para.
I on mi kaže da eto mora da putuje tih 30km od kuće do pumpe kako bi
‘zaradio’ koji dinar za porodicu. Evo,
kaže mi, sada će gazda da mi da nešto da pojedem, gazda je dobar čovek.
Taj mršavi, sedi, okati polu-starac
se meni eto tako čisto i iskreno dopao. Ulazim u restoran i gazda me posmatra sa pitanjem
u očima: i ti si upoznala moga prosjaka, i ti si ga kao i ja prepoznala,
specijalan je, zar ne? Oko mene trče
moje dvoje crne dece i ja ga u tom momentu podsvesno prepoznah, iz naših putešestvija
kroz njegovu pumpu od pre mnogo mnogo meseci, kada sam mu možda i spomenula da
su mi deca usvojena i da su iz Etiopije.
Ulazeći u autobus vidim kako mom prosjaku postavlja ručak, i odlazeći oseth svoj i njegov i prosjakov dubok mir i radost koja nastaje kada se duše prolaznika u letu kroz kosmos za trenutak dodirnu…
Нема коментара:
Постави коментар