Популарни постови

недеља, 4. јануар 2009.

Civilizacija

Ja  sam na rolerima, Ema i Andjela, Emina prijateljica koja živi u Ostinu, Teksas, na biciklu.  Andjela, devojčica sa licem andjela mi reče: ja bih uvek radije izabrala biciklo nego rolere, na biciklu makar mogu da sedim...  Ostin, Teksas, oktobar jedne davne 96-te na putu oko sveta, provodim deset dana kod jedne jako dobre prijateljice sa fakulteta koja je tamo emigrirala, negde u isto vreme kada sam se ja preselila na Maltu.  Posle tri dana zatvorenih prostora, klime koja je bila ugradjena čak i u autobusima, restorana koji se nalaze u šoping centrima, vožnje kolima od jednog mesta do drugog bez i tračka nade da ćemo naleteti na pešake ili pločnike, bez tržnica, skverova, barova pored reka, bez života u bilo kom drugom obliku osim života unutar ogradjenih prostora, ja sam zaplakala jer mi je bilo tako strašno tužno da negde na ovome svetu ljudi žive na ovaj način.  'Ja bih samo želela da odem do pekara ili samoposluge i kupim hleb i mleko ali bih htela da do tamo odem pešice, ili eto, biciklom.' 'To je nemoguće, reče moja prijateljica, oko nas su samo auto-putevi, izlazak bez kola je ravno samoubistvu, ljudi bi verovatno pomislili da si nekakav ludak ili terorista'.   Civilizacija na svome vrhuncu, ispeglana, doterana, izoštrena, polirana, savršena u svakom pogledu – naša draga civilizacija.
civilizacija, zivotna prica, e knjiga, putopis


Ema, Million i ja živimo sa dve mačke i jednim papagajem koji sretno žive u ovoj čudnoj zajednici iako je kavez papagaju uvek otvoren.  Jedna mačka se zove Sumi a druga je njena ćerka i zove se Cela.  Sumi je sa mnom već 3 godine i nije sterilizovana.  Do sada je imala 10 zdravih i prelepih mačića kojima sam sa i ne tako puno muke našla sigurne i pouzdane usvojitelje.  'Kako je moguće da ti, koja se uvek boriš za zaštitu prirode i koja toliko voli životinje, imaš mačku koja nije sterilizovana – upitao me je prijatelj iz švajcarske koji je jedan od glavnih dobrovoljaca u Ciriškom društvu za zaštitu životinja.  Ovaj zgodni švajcarac je vegeterijanac i već se godinama bori za proširenje svesti i svesnosti ljudi vezane za strahote kroz koje životinje prolaze da bi udovoljile naše egoističke porive na zemlji ili vezane za noćne more naše sebičnosti koja neumoljivo uništava zemaljsku kuglu.  On se bori protiv sujeta 'nedodirljivih', onih koji ne vide ništa loše u tome da na sebe stave kožu polarnog medveda ili bele lisice koji su medju ugroženim životinjskim vrstama na našoj dragoj planeti, onih koji sa ponosom šetaju dijamente zbog kojih je ubijeno ko zna koliko dece u Africi, onih koje se voze aviončićima iako jedan njihov put uništi više ozonske rupe nego dnevni saobraćaj pola grada.  

'Ja ne verujem da se mačke mogu prisvajati, ja nisam Sumin vlasnik, ja je hranim, učestvujem u njenom porodu kada ima mačiće, uživam u njenom društvu i dajem joj krov nad glavom kada joj je to potrebno, ali većinom vremena ona živi svoj, potpuno neovisan i nezavisan život, u kome sam ja samo jedna komponenta, uživajući u njemu kako to samo mačke mogu.  

Ja imam običaj da dam novo ime zemlji u koju sam se preselila – tako je Novi Zeland, kada sam tamo živela, dobio ime zemlja bosonogih ljudi, jer tamo ljudi vole da se šetaju bosi po parkovima, ulicama, samoposlugama.  Bosonogi su svuda okolo, bez obzira na doba dana ili noći, u toku leta i u toku zime, i videti ih kako se tako odvajaju od gume i kože koja nam je nametnuta od samoga rodjenja i koja nas odvaja od zemlje, kamenja, prašine, tako prelepo definiše ovu zelenu zemlju.  

Englesku sam nazvala zemljom auto-puta M25.  M25 je jedna monstruozna tvorevina – auto put koji je izgradjen oko Londona u obliku kruga.  Neko se pametno setio da napravi krug, ne spiralu ili potkovicu, već kružni put oko Londona i time skrati put svim žitedljima ovoga milionskog grada.  Zamisao dosledna zemlji koja je industrisku revoluciju imala najmanje pedeset godina pre drugih ali je ta ista revolucija bila jedna od najcrnjih u istoriji čovečanstva – svi se mi sećamo čaplinove interpretacije fabričkog radnika iz tog veka.  Dakle, slavni M25 je izgradjen po svim velelepnim standardima, 6,7,8 traka potpuno sterilnog, hladnog, sivog auto puta koji kao jedina mesta za odmor ima benziske pumpe koje su savršeno osvetljene, ispolirane, klimatizovane ali bez trunke života u sebi.  Svrha ovoga sada već potpuno izgradjenog bića – puta je bila da preveze biznismene iz jednog kraja na drugi kraj okoline Londona.  Sada više nije postojao problem razdaljine i problem prolaska kroz centar Londona, koji je svojim semaforima i veličinom ovaj poduhvat činio nemogućim.  Ovo čudo je spojilo sever i jug, istok i zapad, tako da su ljudi iz predgradja krenuli da traže posao bilo gde u okolini Londona i firme su krenule da posluju sa klijentima na bilo kom kraju ovog milionske metropole.  Ali taj krug, to savršenstvo saobraćajne arhitekture, taj hiper efikasan i efektan asfalt je postao najveća zlopatnica Londonskih stanovnika.  Svaki zastoj, nesreća, zagušenje saobraćaja ili rad na putu se kao kuga širi po svim delovima puta i onda putešestvije koje bi trebalo da traje samo desetak minuta postaje put od jednoga sata ili nekada pola dana.  Biznismeni zakazuju samo po jedan sastanak dnevno, očevi napuštaju svoje domove u šest ujutro kako bi izbegli glavne gužve i vraćaju se svojim kućama nešto posle sedam uveče ako se uopšte i vrate toga dana.  Ali to nije najgore u celoj priči, najgore je da ti ljudi provode sate i sate svoga vremena gledajući tu strašnu, sivu rukotvorinu i slušajući zvuk motora ili radija u kolima.  Da nije pronalaska mobilnih telefona i iluzije završavanja poslova 'na putu' ubedjena sam da bi procenat samoubistava ljudi koji koriste M25 bio znatno veći.  

Kada sam po prvi put prošetala Maltom pre 16 godina, njen novi naziv je virio iza ćoška svake sto-godišnje zgrade, krio se iza svakog žbuna i smešio na stenju koje je izlazilo iz mora, nazvala sam je zemljom sretnih mačaka.  Mačke su ležale na klupama, sedele pored ribara očekujući deo njihovog ulova, lenjo se sunčale na toplom limu kola i baš ta njihova opuštenost i lenjost je bila ta prava, pesnička definicija ovoga ostrva koje je lagano, mediteransko živelo kroz vekove.   Kroz Maltu trenutno prolaze horde dobrovoljaca koje u svojoj bezgraničnoj ljubavi prema mačkama, sterilišu sve na šta nalete.  

Jedan od tih dobrovoljaca me je odveo do svoje kuće i u njenom dvorištu sam videla golubove sa podrezanim krilima.  Ti ne znaš kako je to strašno, dok su leteli pretila im je opasnost od mačaka iz susedstva, ja sam videla kada je jedan od mojih golubova bio napadnut i kako ga je mačka rastrgla i pojela.  Sada su sa mnom, u dvorištu, potpuno sigurni.  A misliš li da su sretni – upitala sam, još uvek ne verujući da je ona ozbiljna u onome što govori.  Ona im je, u svome strahu, oduzela pravo, lepotu i moć letenja, od golubova je napravila kokoške.  Ti dobronamerni dobrovoljci su potpuno zbunjeni statistikama i svojom dobrom namerom i u svojoj misiji, idu okolo Malte, tvrdeći da mačkama nije mesto napolje sa ljudima, da oni treba da žive u kućama, da su prljave ukoliko žive u kolonijama i da ih napadaju raznorazne bolesti, da umiru i da ih je strašno videti kako se muče kada se muče.  I sada 15 godina kasnije je gotovo nemoguće videti mačiće kako se igraju pored svojih majki i mačke su zbog prirodne igre hormona postale debele i lenje i za sledećih 5-10 godina će i potpuno nestati sa lica ovoga malenoga ostrva, kao što su nestale u Engleskoj ili u švajcarskoj. 

Opsesija kontrolom je izbacila sve životinje iz naše okoline i stavila ih u kaveze i kutije ili daleko iz naših okruženja.  U opsesiji kontrolom, Hajd park u Engleskoj je savršeno sterilno čist od bilo koje životinje i u Londonu psi lutalice ne postoje ili se tako dobro kriju od šintera da ih je teško opaziti.  U opsesiji kontrolom se sterilišu trudne mačke i mačići koji su samo 6 meseci stari.  

Dodji da ti pokažem moje mačiće, rekla sam na kraju mom tamnoputom švajcarcu koji me je pažljivo slušao sve ovo vreme.  Pošto se pola sata igrao sa pufnama krzna mačića koji su tek progledali, u kutiji napunjenoj svilenim maramama, rekao mi je, ne znam da li se slažem sa tobom, o svemu ovome ću još razmisliti, ali je lepo videti život koji se nastavlja...

Нема коментара: