Популарни постови

понедељак, 1. децембар 2008.

Lek za dušu

Vetar se igra sa krošnjama grana jelki ispred moga stana koji se graniči sa Košutnjakom, šumom Beograda. Izgleda da će oluja, prava letnja, Beogradska oluja.

Na i sam nagoveštaj letnje Beogradske oluje, svaki živi stvor se pomalo uznemiri, mravi na Adi užurbano odlaze još koji metar pod zemljom sakrivajući se od bujice koja će neminovno preplaviti celo okruženje, komarci se vešto provlače kroz mreže da bi se sakrili u kućama i izbegli epicentar haosa, psi lutalice zalaze dublje u napuštene podrume ostavljajući svoja letnja skloništa ispod kola, tražeći spas od trenutnog haos, mame po još jedanput okreću mobilne svojih tridesetogodišnjih sinova da im kažu da paze kako voze jer se sprema oluja, a letnje oluje u Beogradu uopštte nisu šala.

Ovako jaku bujicu i ovako teške kapljice sam još samo videla u Sidneju, u Australiji. Letnje kiše većih Evropskih gradova – Londona, Amsterdama, Beča, Berlina – su pitome kiše, one mogu da traju dugo i da za trenutak zaplaše nepripremljene stanovnike i pokrenu reke, isčupaju par stabala ili zatvore par tunela, ali one su uvek nekako prilagodjene letnjim danima i milionskim gradovime i toj tako savršenoj civilizaciji. Letnja kiša u Sidneju je kao letnja kiša u Beogradu, kada ona pada, ona ne pada, ona se stušti, surva sa neba, kao nekakva Božija šala koja je izvedena uz veliki gnev, sav saobraćaj u tom trenutku stane, jer brisači tada jednostavno ne funkcionišu, i ljudi i životinje nestanu sa ulica jer niko ne želi da bude deo takve Božije šale – isuviše je opasna da bi se olako shvatila.


putopis, e knjiga, culture and entertainment



Nekako je simbolično da sam baš takvu kišu doživela u zemlji u kojoj leteće lisice vise na drveću parka u centru grada, i kenguri skakuću po pločnicima praveći društvo pešacima, i u kojoj žive otrovne zmije i škorpioni, paukovi i bube, u gradu u kojem se ljudi ne plaše otrovnih životinja i u kojem sam videla možda isto toliko plivača, biciklista, trkača, fudbalera, odbojkaša, košarkaša koliko i u Beogradu. Možda ovakve divlje kiše biraju divlje ljude, možda tamo negde gde se vreme raspodeljuje u porcijama, neko odredi da se ovako strahovita letnja oluja može dati samo neustrašivima.

Danas je Ema Sintayu ispred Crkve Svetog Marka pronašla rasute novčiće... Odakle novčići na trotoaru – upita me ona. Nekome se kesa razlila, rekoh joj, tašna prevrnula ili je tuda prošla usamljena svadba koju nisu pratila ciganska dečica da novčiće pokupe kako je to kod nas običaj. Bakarni novčići razbacani u više gomila, u mojoj glavi, pričaju priču o jednom vremenu u kome smo još mogli da prošetamo gradom i zapazimo novčiće na ulici, u kome je njihov zagrljaj sa asfaltom trajalo duže od 5 sekundi, vremena potrebnog da ga sirotinja Beograda ugleda. Novčići koji nikuda ne žure, koji menjaju vlasnika i ulaze iz džepa u džep da tamo otkriju mirise skrivenih bombona neizlečivog dijabetičara, ili ružičastog karmina ponovo zaljubljene srednjoškolke, ili tek ispeglane maramice jedne starice koja još uvek ne veruje u peto-paračne papirnate maramice, novčići koji se svima nama pomalo podsmehuju ulazeći u naše domove smelo i bezobrazno zavirujući u sve ćoškove naših dvosobnih apartmana i koji nama i našim raspoloženjem tako često vladaju.

Million me je probudio iz sanjarenja, stavljajući jedan od novčića u usta, pokušavajući da njime izmasira svoje desni. Dok sam se borila da mu otmem novčić, prišao nam je jedan stariji gospodin, sa štapom u ruci - 'večeras neću uzeti lek', rekao mi je ovaj elegantni Beogradski penzioner, dok se igrao sa Eminim kovrdžama, 'pogled na nju mi je dovoljan lek'...

Нема коментара: