Ja sam na rolerima, Ema i Andjela, Emina
prijateljica koja živi u Ostinu, Teksas, na biciklu. Andjela, devojčica sa licem andjela mi reče:
ja bih uvek radije izabrala biciklo nego rolere, na biciklu makar mogu da
sedim... Ostin, Teksas, oktobar jedne
davne 96-te na putu oko sveta, provodim deset dana kod jedne jako dobre
prijateljice sa fakulteta koja je tamo emigrirala, negde u isto vreme kada sam
se ja preselila na Maltu. Posle tri dana
zatvorenih prostora, klime koja je bila ugradjena čak i u autobusima, restorana
koji se nalaze u šoping centrima, vožnje kolima od jednog mesta do drugog bez i
tračka nade da ćemo naleteti na pešake ili pločnike, bez tržnica, skverova,
barova pored reka, bez života u bilo kom drugom obliku osim života unutar
ogradjenih prostora, ja sam zaplakala jer mi je bilo tako strašno tužno da
negde na ovome svetu ljudi žive na ovaj način.
'Ja bih samo želela da odem do pekara ili samoposluge i kupim hleb i
mleko ali bih htela da do tamo odem pešice, ili eto, biciklom.' 'To je
nemoguće, reče moja prijateljica, oko nas su samo auto-putevi, izlazak bez kola
je ravno samoubistvu, ljudi bi verovatno pomislili da si nekakav ludak ili
terorista'. Civilizacija na svome
vrhuncu, ispeglana, doterana, izoštrena, polirana, savršena u svakom pogledu –
naša draga civilizacija.
Ema, Million i ja
živimo sa dve mačke i jednim papagajem koji sretno žive u ovoj čudnoj zajednici
iako je kavez papagaju uvek otvoren.
Jedna mačka se zove Sumi a druga je njena ćerka i zove se Cela. Sumi je sa mnom već 3 godine i nije
sterilizovana. Do sada je imala 10
zdravih i prelepih mačića kojima sam sa i ne tako puno muke našla sigurne i pouzdane
usvojitelje. 'Kako je moguće da ti, koja
se uvek boriš za zaštitu prirode i koja toliko voli životinje, imaš mačku koja
nije sterilizovana – upitao me je prijatelj iz švajcarske koji je jedan od
glavnih dobrovoljaca u Ciriškom društvu za zaštitu životinja. Ovaj zgodni švajcarac je vegeterijanac i već
se godinama bori za proširenje svesti i svesnosti ljudi vezane za strahote kroz
koje životinje prolaze da bi udovoljile naše egoističke porive na zemlji ili
vezane za noćne more naše sebičnosti koja neumoljivo uništava zemaljsku
kuglu. On se bori protiv sujeta
'nedodirljivih', onih koji ne vide ništa loše u tome da na sebe stave kožu
polarnog medveda ili bele lisice koji su medju ugroženim životinjskim vrstama na
našoj dragoj planeti, onih koji sa ponosom šetaju dijamente zbog kojih je
ubijeno ko zna koliko dece u Africi, onih koje se voze aviončićima iako jedan
njihov put uništi više ozonske rupe nego dnevni saobraćaj pola grada.
'Ja ne verujem da se mačke mogu prisvajati,
ja nisam Sumin vlasnik, ja je hranim, učestvujem u njenom porodu kada ima
mačiće, uživam u njenom društvu i dajem joj krov nad glavom kada joj je to
potrebno, ali većinom vremena ona živi svoj, potpuno neovisan i nezavisan
život, u kome sam ja samo jedna komponenta, uživajući u njemu kako to samo
mačke mogu.
Ja imam običaj da dam novo
ime zemlji u koju sam se preselila – tako je Novi Zeland, kada sam tamo živela,
dobio ime zemlja bosonogih ljudi, jer tamo ljudi vole da se šetaju bosi po
parkovima, ulicama, samoposlugama.
Bosonogi su svuda okolo, bez obzira na doba dana ili noći, u toku leta i
u toku zime, i videti ih kako se tako odvajaju od gume i kože koja nam je
nametnuta od samoga rodjenja i koja nas odvaja od zemlje, kamenja, prašine,
tako prelepo definiše ovu zelenu zemlju.
Englesku sam nazvala zemljom auto-puta M25. M25 je jedna monstruozna tvorevina – auto put
koji je izgradjen oko Londona u obliku kruga.
Neko se pametno setio da napravi krug, ne spiralu ili potkovicu, već
kružni put oko Londona i time skrati put svim žitedljima ovoga milionskog
grada. Zamisao dosledna zemlji koja je
industrisku revoluciju imala najmanje pedeset godina pre drugih ali je ta ista
revolucija bila jedna od najcrnjih u istoriji čovečanstva – svi se mi sećamo
čaplinove interpretacije fabričkog radnika iz tog veka. Dakle, slavni M25 je izgradjen po svim
velelepnim standardima, 6,7,8 traka potpuno sterilnog, hladnog, sivog auto puta
koji kao jedina mesta za odmor ima benziske pumpe koje su savršeno osvetljene,
ispolirane, klimatizovane ali bez trunke života u sebi. Svrha ovoga sada već potpuno izgradjenog bića
– puta je bila da preveze biznismene iz jednog kraja na drugi kraj okoline
Londona. Sada više nije postojao problem
razdaljine i problem prolaska kroz centar Londona, koji je svojim semaforima i
veličinom ovaj poduhvat činio nemogućim.
Ovo čudo je spojilo sever i jug, istok i zapad, tako da su ljudi iz
predgradja krenuli da traže posao bilo gde u okolini Londona i firme su krenule
da posluju sa klijentima na bilo kom kraju ovog milionske metropole. Ali taj krug, to savršenstvo saobraćajne
arhitekture, taj hiper efikasan i efektan asfalt je postao najveća zlopatnica
Londonskih stanovnika. Svaki zastoj,
nesreća, zagušenje saobraćaja ili rad na putu se kao kuga širi po svim delovima
puta i onda putešestvije koje bi trebalo da traje samo desetak minuta postaje
put od jednoga sata ili nekada pola dana.
Biznismeni zakazuju samo po jedan sastanak dnevno, očevi napuštaju svoje
domove u šest ujutro kako bi izbegli glavne gužve i vraćaju se svojim kućama
nešto posle sedam uveče ako se uopšte i vrate toga dana. Ali to nije najgore u celoj priči, najgore je
da ti ljudi provode sate i sate svoga vremena gledajući tu strašnu, sivu
rukotvorinu i slušajući zvuk motora ili radija u kolima. Da nije pronalaska mobilnih telefona i
iluzije završavanja poslova 'na putu' ubedjena sam da bi procenat samoubistava
ljudi koji koriste M25 bio znatno veći.
Kada sam po prvi put prošetala Maltom pre 16 godina, njen novi naziv je virio
iza ćoška svake sto-godišnje zgrade, krio se iza svakog žbuna i smešio na
stenju koje je izlazilo iz mora, nazvala sam je zemljom sretnih mačaka. Mačke su ležale na klupama, sedele pored
ribara očekujući deo njihovog ulova, lenjo se sunčale na toplom limu kola i baš
ta njihova opuštenost i lenjost je bila ta prava, pesnička definicija ovoga
ostrva koje je lagano, mediteransko živelo kroz vekove. Kroz Maltu trenutno prolaze horde
dobrovoljaca koje u svojoj bezgraničnoj ljubavi prema mačkama, sterilišu sve na
šta nalete.
Jedan od tih dobrovoljaca me
je odveo do svoje kuće i u njenom dvorištu sam videla golubove sa podrezanim
krilima. Ti ne znaš kako je to strašno,
dok su leteli pretila im je opasnost od mačaka iz susedstva, ja sam videla kada
je jedan od mojih golubova bio napadnut i kako ga je mačka rastrgla i
pojela. Sada su sa mnom, u dvorištu,
potpuno sigurni. A misliš li da su
sretni – upitala sam, još uvek ne verujući da je ona ozbiljna u onome što
govori. Ona im je, u svome strahu,
oduzela pravo, lepotu i moć letenja, od golubova je napravila kokoške. Ti dobronamerni dobrovoljci su potpuno
zbunjeni statistikama i svojom dobrom namerom i u svojoj misiji, idu okolo
Malte, tvrdeći da mačkama nije mesto napolje sa ljudima, da oni treba da žive u
kućama, da su prljave ukoliko žive u kolonijama i da ih napadaju raznorazne
bolesti, da umiru i da ih je strašno videti kako se muče kada se muče. I sada 15 godina kasnije je gotovo nemoguće
videti mačiće kako se igraju pored svojih majki i mačke su zbog prirodne igre
hormona postale debele i lenje i za sledećih 5-10 godina će i potpuno nestati
sa lica ovoga malenoga ostrva, kao što su nestale u Engleskoj ili u
švajcarskoj.
Dodji da ti pokažem moje mačiće, rekla sam na kraju mom tamnoputom švajcarcu koji me je pažljivo slušao sve ovo vreme. Pošto se pola sata igrao sa pufnama krzna mačića koji su tek progledali, u kutiji napunjenoj svilenim maramama, rekao mi je, ne znam da li se slažem sa tobom, o svemu ovome ću još razmisliti, ali je lepo videti život koji se nastavlja...
Нема коментара:
Постави коментар