Da li ste znali da na svetu postoji više od 10 miliona napuštenih beba i male dece, i da ukoliko ih sve zajedno poredjamo na glavne puteve Evrope, praveći ogradu od njihovih tela, oni bi nas svi sa puta gledali, dan za danom našega putešestvija od Beograda do Londona - i bilo bi nam teško da pronadjemo prorez izmedju njihovih malenih tela. Koliko dugo bi nam trebalo da zakočimo i da uzmemo jedno od te dece?
Ovo je priča VITRIOLA, priča o putu u središte zemlje, u središte srca, u centar Bića, putu koje me je odveo do podzemne pećine u kojoj se nalazi okultni kamen našega prosvetlenja. Ovo je priča o moje dvoje usvojene dece iz Etiopije.
Популарни постови
-
Da li ste znali da na svetu postoji više od 10 miliona napuštenih beba i male dece, i da ukoliko ih sve zajedno poredjamo na glavne puteve E...
-
Neznanče, molim te, prestigni vreme Drhtaji me obuzimaju Noć se približava Sadašnjost me opčinjava Ne prošlost, ne ono što će možda doći! M...
-
Evo ovako, potpuno nenadano su me ošamarila mirisna polja dunja centra Srbije. Išli smo kroz polja kukuruza, pa polja suncokreta, i onda...
среда, 26. новембар 2008.
уторак, 11. новембар 2008.
9 meseci
A u šta vi verujete?
Da li vi verujete u sudbinu, u Boga i andjele, u postojanje neke nad-zemaljske sile koja nas vodi ili daje znakove ili više volite da verujete u snagu ljudskoga uma i volje i njegove moći da skroji odelo života na ovoj našoj kugli koja se neumorno okreće oko sunca? Ja verujem u oboje.
Da li vi verujete u sudbinu, u Boga i andjele, u postojanje neke nad-zemaljske sile koja nas vodi ili daje znakove ili više volite da verujete u snagu ljudskoga uma i volje i njegove moći da skroji odelo života na ovoj našoj kugli koja se neumorno okreće oko sunca? Ja verujem u oboje.
Ознаке:
blog,
bog,
čekajući znak,
e knjiga,
eknjiga,
Nuit,
putopis,
slobodna volja,
sudbina,
usvajanje,
zivotna prica
недеља, 9. новембар 2008.
Poklonik života
Šta je to što mene u Emi Sintayu tako fascinira?
Šta je to što sve nas, poklonike života, koji u njoj vidimo spas, ka njoj tako neodoljivo privlači? Da li je to taj njeni potpuno svesni pogled kojeg je tako retko naći u majušnim devojčicama njenih godina, ili taj plamen koji izvire iz dubokih crnih blago nakošenih očiju, ili njena neposrednost što otapa srca i najčudnijih šetača ovom planetom? Da li je to hrabrost jednog usvojenog deteta, koje je odvedeno iz sopstvene zemlje i bačeno u krilo tamo nekakve potpuno nove Srpske mame, i okruženo tamo nekim potpuno novim stvarima i jezicima i običajima i njena nepokolebljivost da ostane živa i sretna i celovita?
Šta je to što sve nas, poklonike života, koji u njoj vidimo spas, ka njoj tako neodoljivo privlači? Da li je to taj njeni potpuno svesni pogled kojeg je tako retko naći u majušnim devojčicama njenih godina, ili taj plamen koji izvire iz dubokih crnih blago nakošenih očiju, ili njena neposrednost što otapa srca i najčudnijih šetača ovom planetom? Da li je to hrabrost jednog usvojenog deteta, koje je odvedeno iz sopstvene zemlje i bačeno u krilo tamo nekakve potpuno nove Srpske mame, i okruženo tamo nekim potpuno novim stvarima i jezicima i običajima i njena nepokolebljivost da ostane živa i sretna i celovita?
Ознаке:
ambrozija ljubavi,
blog,
duhovnost,
e knjiga,
e knjige,
eknjiga,
eknjige,
Ema Sintayu,
Etiopija,
ljubav,
ljubavna prica,
Malta,
Nuit,
pisanije,
proza,
putesestvije,
putopis,
Srbija,
usvajanje,
zivotna prica
Jedan dan sa Emom Sintayu u Beogradu
Koliko samo ljubavi
Koliko samo smeha
Koliko ispruženih ruku
Koje kažu
Pa mi tebe u potpunosti
Baš sada, ovde, za naše zauvek, koliko god kratko ono trajalo, obožavamo
Iskreno,
samo tako,
čisto,
po Srpski
Sa osmehom koji sve zna i sve prihvata
Beograd, glavni grad Srbije, zemlje ratnika, koja već decenijama bije neke svoje ne-racionalne bitke, Emu Sintayu, moje dete iz Etiopije, prihvata kao
Šaragansko čudo.
Koliko samo smeha
Koliko ispruženih ruku
Koje kažu
Pa mi tebe u potpunosti
Baš sada, ovde, za naše zauvek, koliko god kratko ono trajalo, obožavamo
Iskreno,
samo tako,
čisto,
po Srpski
Sa osmehom koji sve zna i sve prihvata
Beograd, glavni grad Srbije, zemlje ratnika, koja već decenijama bije neke svoje ne-racionalne bitke, Emu Sintayu, moje dete iz Etiopije, prihvata kao
Šaragansko čudo.
Ознаке:
Beograd,
blog,
e knjiga,
eknjiga,
Ema Sintayu,
Etiopija,
ljubav,
ljubavna prica,
Nuit,
poezija,
proza,
putesestvije,
putopis,
putopisi,
putovanje u polje snova,
usvajanje
Пријавите се на:
Постови (Atom)